Je li u redu napustiti Crkvu?

Malo tko ovo upiše u tražilicu iz čiste znatiželje. Obično iza toga stoji nešto konkretno: godine nedjeljnih obveza koje su prestale imati smisla, svećenik ili zajednica koji su te povrijedili, razlika između onoga što se propovijedalo i onoga što se živjelo, ili jednostavno tihi umor od institucije koja ti se čini daleka. A uz to često ide i grižnja savjesti, jer si odrastao u okruženju gdje odlazak izgleda kao izdaja — obitelji, naroda, nečega.

Ova stranica ti ne pokušava reći da se vratiš. Pokušava razdvojiti nekoliko stvari koje se u ovom pitanju gotovo uvijek slijepe, jer dok ostaju slijepljene, ne možeš jasno misliti. Možeš je pročitati bez ikakve namjere da se igdje vratiš.

Nekoliko pojmova za početak

Za čitatelje bez crkvene pozadine:

• Isus iz Nazareta bio je židovski vjerski učitelj koji je živio u prvom stoljeću u rimskoj provinciji Judeji. Kršćanstvo tvrdi da je bio i Bog u ljudskom obliku. Rimska ga je vlast oko 30. godine pogubila načinom smaknuća koji se zove raspeće.
• Crkva, u kršćanskom smislu, ne označava prvenstveno zgradu ni instituciju, nego zajednicu ljudi koji pokušavaju slijediti Isusa. Ista se riječ, zbunjujuće, koristi i za organizaciju i za građevinu i za tu zajednicu — pa je vrijedno razlikovati na koje se od toga misli.
• Evanđelja su četiri kratka životopisa Isusova života — Matej, Marko, Luka i Ivan — koje su napisali njegovi sljedbenici u desetljećima nakon njegove smrti.

Kratak, iskren odgovor

Napustiti instituciju, zgradu ili zajednicu koja te povrijedila nije isto što i napustiti Boga — i kršćanska tradicija to zapravo nikad nije poistovjetila, koliko god se u praksi znalo tako ponašati. Prema samim evanđeljima, oštre riječi o vjerskoj instituciji ne dolaze od skeptika izvana, nego od Isusa iznutra. Pitanje "smijem li otići" ima jasan odgovor: da, slobodan si. Teže i važnije pitanje je od čega zapravo odlaziš.

Tri različite stvari koje zovemo istim imenom

Kad kažeš "crkva", možeš misliti na barem tri stvari, i pomiješati ih znači ostati zaglavljen.

Prvo, tu je institucija — struktura, uprava, ljudi na položajima, povijest s dobrim i lošim stranama. Drugo, tu je lokalna zajednica — konkretni ljudi s kojima si sjedio u klupi. Treće, tu je osoba u središtu svega toga — Isus, oko kojeg je cijela stvar navodno i nastala. Ove tri stvari mogu biti u vrlo različitom stanju. Institucija te može razočarati dok osoba u središtu ostaje netaknuta tim razočaranjem. Zajednica te može povrijediti, a da to ništa ne govori o tome je li Isusova tvrdnja istinita.

Vrijedi znati da najoštriju kritiku vjerskih vođa u evanđeljima ne izgovara netko izvana. Prema zapisu koji nosi ime Matej, Isus javno prekorava religijske stručnjake svoga doba jer opterećuju ljude teretima koje sami ne nose. Prema drugom prizoru, prevrće stolove trgovaca u hramu jer je od mjesta molitve nastalo tržište. Ako te institucija povrijedila, ne odlaziš od osobe koja je s tim navodno bila zadovoljna. Odlaziš od nečega što je i sam Isus, prema tim tekstovima, odbijao.

Bog nije vezan uz zgradu

Postoji prizor u životopisu koji nosi ime Ivan u kojem Isus razgovara sa ženom koja pripada narodu koji se stoljećima s njegovim narodom sporio oko toga gdje je pravo mjesto za štovanje Boga — na kojem brdu, u kojem hramu. Njezino pitanje je bilo institucionalno: čija je adresa ispravna? Njegov odgovor, prema tekstu, jednostavno je pomaknuo cijelu stvar: doći će vrijeme, kaže, kad mjesto neće biti bitno, jer se Boga štuje "u duhu i istini", a ne na određenoj lokaciji.

Za nekoga tko odlazi iz zgrade to je važno. Kršćanska tvrdnja nikad nije bila da Bog stanuje u određenoj građevini i da ga gubiš čim izađeš na vrata. Ako iza tvog odlaska stoji dojam da si "prekinuo vezu" samim time što više ne dolaziš, taj dojam nije dio onoga što je Isus, prema ovim tekstovima, učio.

Zašto je zajednica ipak nešto značila

Ovo nije stranica koja će ti reći da ti zajednica ne treba. Jedan od najranijih kršćanskih spisa — pismo upućeno kršćanima koji su bili pod pritiskom da odustanu — potiče ih da se ne prestaju međusobno okupljati, upravo zato jer izolacija istroši čovjeka. Ali isti taj poticaj pretpostavlja zajednicu koja bodri, a ne koja lomi. Ako je ono što si napustio bilo mjesto srama, kontrole ili licemjerja, nisi napustio ono na što se taj poticaj odnosi. Možda tek sad prvi put jasno vidiš razliku između te dvije stvari.

Gdje te to ostavlja

Slobodan si otići i to te ne čini lošim čovjekom, ni lošim Hrvatom, ni izgubljenim slučajem. Ali ako je motiv odlaska bio bijeg od institucije, vrijedi provjeriti nisi li usput odbacio i osobu koja je, prema tim istim tekstovima, bila na tvojoj strani protiv te iste institucije. To su dvije odvojene odluke, i ne moraš ih donijeti odjednom.

Najizravniji način da provjeriš je li ta osoba vrijedna tvoje pažnje nije razgovor s institucijom, nego čitanje jednog od kratkih životopisa. Marko je najkraći — nekih devedeset minuta. Pitaj se dok čitaš: je li Isus kakvog ovdje susrećeš isto što i ono od čega si otišao?

Što sad?

Ako iza ovoga stoji stvarna rana — nešto što ti je zajednica ili osoba iz nje učinila — o tome se može razgovarati, bez pritiska da se igdje vratiš. Naš razgovor je besplatan, privatan i na tvom jeziku. Ti ga počinješ; ti ga završavaš kad god želiš.

Odakle ovo dolazi u Bibliji

• Hebrejima 10,24–25 — poticaj na zajednicu koja bodri
• Matej 23,1–12 — Isusova kritika vjerskih vođa iznutra
• Marko 11,15–17 — prevrtanje stolova u hramu
• Ivan 4,21–24 — štovanje koje nije vezano uz mjesto
• 1. Petrova 2,9–10 — identitet zajednice koji ne ovisi o zgradi
• Otkrivenje 2,1–7 — oštra poruka jednoj zajednici koja je zalutala