Voli li me Bog?

Ovo pitanje rijetko je opće. Obično iza njega ne stoji "voli li Bog ljude", nego "bi li mogao voljeti mene — kad zna sve što ja znam o sebi". Ako si tako mislio kad si utipkao ove riječi, ova stranica ti to ne pokušava izbrisati brzim uvjeravanjem. Pokušava ti reći na čemu kršćanstvo tu tvrdnju temelji, jer se ne temelji na tome koliko si dobar.

Nekoliko pojmova za početak

Za čitatelje bez crkvene pozadine:

• Isus iz Nazareta bio je židovski vjerski učitelj iz prvog stoljeća; kršćanstvo tvrdi da je bio i Bog u ljudskom obliku. Rimska ga je vlast oko 30. godine pogubila raspećem.
• Križ je kršćanska skraćenica za to pogubljenje — javno rimsko smaknuće Isusa oko 30. godine.
• Grijeh, u kršćanskom pisanju, nije samo zločesto ponašanje, nego šire stanje neusklađenosti s onim kako je trebalo biti.
• Milost je kršćanska riječ za nezasluženu naklonost — dobrotu koju netko nije zaslužio i nije mogao zaslužiti.

Kratak, iznenađujuće izravan odgovor

Kršćanska tvrdnja je da Božja ljubav ne ovisi o tome jesi li je zaslužio, jer se dokazala prema ljudima koji je nisu bili zaslužili. To je ključno, jer većina nas u sebi nosi tihi uvjet: bio bih vrijedan ljubavi kad bih bio bolji, čišći, uspješniji. Kršćanstvo tvrdi da je Bog uklonio taj "kad bih" — pokazao je ljubav dok su ljudi još bili u neredu, ne nakon što su ga počistili.

Ljubav dokazana činom, ne osjećajem

Jedan od najranijih kršćanskih vođa, čovjek imenom Pavao — koji je prije obraćenja progonio kršćane — napisao je kršćanima u Rimu, dvadesetak godina nakon Isusove smrti, jednu rečenicu koja pomiče uobičajenu logiku: Bog je pokazao svoju ljubav upravo time što je Isus umro za ljude dok su još bili u krivu, a ne nakon što su se popravili. Poanta te rečenice je redoslijed. Ljubav ne dolazi kao nagrada za promjenu; dolazi prije, i sama je ono što promjenu uopće čini mogućom.

Priča koju je Isus ispričao o tome

Prema zapisu koji nosi ime Luka, Isus je ispričao priču o sinu koji je oca ostavio, uzeo svoj dio i sve proćerdao, pa se posramljen vraća kući spreman moliti da ga prime barem kao slugu. U priči otac ga ugleda dok je još daleko — što znači da je gledao — i potrči mu ususret prije nego što sin uspije izgovoriti svoj pripremljeni govor. Kršćanska tradicija tu priču čita kao Isusovu sliku toga kakav je Bog prema onome tko misli da se izgubio: ne čeka prekriženih ruku da se dovoljno iskupiš, nego trči.

Zašto "ali ne mene" nije iznimka

Možda misliš da to vrijedi za druge, ali ne za tebe — da je tvoj slučaj drukčiji, teži, previše. Vrijedi znati da je Pavao, čovjek koji je ovo pisao, sam sebe kasnije opisao kao najgoreg među onima koji su griješili, jer je progonio ljude. Ako je itko imao razlog misliti "ali ne mene", to je bio on — i upravo je on postao onaj koji je najviše pisao o ljubavi koja ne ovisi o zasluzi. Tvoj "ali ne mene" nije iznimka koju kršćanstvo nije predvidjelo; on je upravo ono na što odgovara.

Gdje te to ostavlja

Ne moraš to odmah osjetiti da bi bilo istinito; osjećaj i činjenica nisu ista stvar. Ali vrijedi znati da kršćanstvo Božju ljubav ne veže uz tvoju izvedbu. Najizravniji način da to provjeriš nije introspekcija, nego čitanje o osobi koja je tu ljubav navodno utjelovila. Luka bilježi najviše susreta s ljudima koji su mislili da su izvan dometa.

Što sad?

Ako u sebi nosiš uvjerenje da baš tebe Bog ne bi mogao voljeti — i teško ti je i pomisliti suprotno — o tome se može razgovarati. Naš razgovor je besplatan, privatan i na tvom jeziku. Ti ga počinješ; ti ga završavaš kad god želiš.

Odakle ovo dolazi u Bibliji

• Ivan 3,16 — najpoznatija kršćanska rečenica o Božjoj ljubavi
• Rimljanima 5,8 — ljubav pokazana "dok smo još bili grešnici"
• Rimljanima 8,38–39 — tvrdnja da ništa ne može odvojiti od te ljubavi
• 1. Ivanova 4,9–10 — ljubav koja počinje od Boga, ne od nas
• Sefanija 3,17 — starozavjetna slika Boga koji se raduje nad svojim
• Luka 15,20 — otac koji trči ususret sinu