Je li u redu sumnjati?

Možda ti je negdje rečeno, izrijekom ili između redaka, da je sumnja slabost — nešto što treba potisnuti, sakriti, brzo prijeći. Pa sad, kad se sumnja pojavila, uz nju ide i osjećaj krivnje, kao da si iznevjerio nešto ili nekoga. Ova stranica pokušava razdvojiti dvije stvari koje se često miješaju: sumnju kao iskreno pitanje i sumnju kao odustajanje. Nije riječ o istome.

Nekoliko pojmova za početak

Za čitatelje bez crkvene pozadine:

• Isus iz Nazareta bio je židovski vjerski učitelj iz prvog stoljeća; kršćanstvo tvrdi da je bio i Bog u ljudskom obliku. Rimska ga je vlast oko 30. godine pogubila raspećem.
• Evanđelja su četiri kratka životopisa Isusova života — Matej, Marko, Luka i Ivan.
• Psalmi su duga zbirka od 150 molitava i pjesama u Starom zavjetu; mnoge su iskreno tužne ili ljutite.
• Apostol je naziv koji su prvi kršćani koristili za manju skupinu vođa koje je Isus osobno poslao.

Kratak, iskren odgovor

Prema samim tekstovima, sumnja nije suprotnost vjeri — ravnodušnost jest. Čovjek koji sumnja još uvijek se rve s pitanjem; to znači da mu je stalo. Kršćanska tradicija u svojim izvorima više puta pokazuje ljude koji sumnjaju naglas i nisu zbog toga odbačeni, nego im se izlazi ususret. Ako ti je rečeno suprotno, to nije ono što stoji u tekstu.

Glavni likovi otvoreno sumnjaju

Jedan od Isusovih najbližih sljedbenika — u zapisu koji nosi ime Ivan — odbio je povjerovati da je Isus viđen živ dok to sam ne provjeri vlastitim rukama. Nije ušutkan ni prekoren zbog toga što traži dokaz; prema tekstu, susret mu je omogućen. U drugom prizoru otac dovodi Isusu bolesno dijete i, prema zapisu koji nosi ime Marko, izgovara rečenicu koja je postala poznata upravo po svojoj iskrenosti: "Vjerujem, pomozi mojoj nevjeri." To je čovjek koji vjeru i sumnju drži u istoj ruci — i tekst to ne osuđuje.

Čak je i glasnik posumnjao

Postoji prizor koji mnoge iznenadi. Čovjek imenom Ivan Krstitelj, koji je javno najavljivao Isusa, kasnije — dok je bio u tamnici — pošalje pitati je li Isus stvarno onaj kojeg je najavio, ili treba čekati nekog drugog. To je čovjek koji je bio najsigurniji, i sad sumnja. Isusov odgovor, prema zapisima, nije prijekor nego dokaz: pogledajte što se događa, pa prosudite. Sumnja se tretira kao pitanje koje zaslužuje odgovor, ne kao grijeh koji treba priznati.

Dvije vrste sumnje

Vrijedi razlikovati. Postoji sumnja koja traži — koja gura pitanje jer želi znati. I postoji sumnja koja se koristi kao izlika da se pitanje više ne otvara, jer je lakše. Prva je, prema ovim tekstovima, dobrodošla; ona je motor traženja. Druga nije opasna zato što je "zabranjena", nego zato što zatvara vrata. Ako je tvoja sumnja one prve vrste — ako te muči jer ti je stalo — onda nisi nigdje pogriješio. To je početak, ne kraj.

Gdje te to ostavlja

Ne moraš pretvarati sigurnost koju nemaš. Kršćanska tradicija ne traži da se prije razmišljanja proglasi uvjerenje; traži da se pitanje iznese na svjetlo. Najizravniji način da to učiniš nije prisiliti se na vjerovanje, nego čitati o osobi oko koje se sve vrti. Životopis koji nosi ime Ivan — onaj u kojem sumnjičavi sljedbenik dobiva svoj susret — dobro je mjesto za početak.

Što sad?

Ako imaš pitanja koja se dosad nisi usudio izgovoriti naglas — jer se činilo da sumnjati nije dopušteno — možeš ih iznijeti ovdje. Naš razgovor je besplatan, privatan i na tvom jeziku. Ti ga počinješ; ti ga završavaš kad god želiš.

Odakle ovo dolazi u Bibliji

• Marko 9,24 — "vjerujem, pomozi mojoj nevjeri"
• Ivan 20,24–29 — sljedbenik koji je tražio dokaz
• Matej 11,2–6 — glasnik koji je posumnjao iz tamnice
• Psalam 13,1–2 — molitva koja otvoreno pita "dokle, Gospodine?"
• Juda 1,22 — poticaj na milosrđe prema onima koji sumnjaju
• Luka 7,18–23 — isti prizor sumnje, drugi izvještaj