Zašto sam ovdje?

Ovo pitanje dolazi na različite načine. Ponekad tiho, u dosadi ili praznini nakon što je nešto što se činilo važnim izgubilo sjaj. Ponekad naglo, nakon gubitka ili preokreta koji je srušio staru priču o tome čemu sve to. Ova stranica ne pokušava ti prodati brzi osjećaj svrhe. Pokušava ti reći što kršćanstvo konkretno tvrdi o tome zašto postojiš — kao jedan odgovor koji možeš odvagnuti prema svemu ostalom što si čuo.

Nekoliko pojmova za početak

Za čitatelje bez crkvene pozadine:

• Isus iz Nazareta bio je židovski vjerski učitelj iz prvog stoljeća; kršćanstvo tvrdi da je bio i Bog u ljudskom obliku. Rimska ga je vlast oko 30. godine pogubila raspećem.
• Biblija je zbirka židovskih i kršćanskih svetih tekstova, u dva dijela: stariji Stari zavjet i Novi zavjet iz prvog stoljeća.
• Pavao je bio rani kršćanski vođa čija su pisma među najstarijim kršćanskim dokumentima koje imamo.

Kratak, iskren odgovor

Kršćanska tvrdnja je da nisi ovdje slučajno i da tvoja svrha nije nešto što moraš sam izmisliti ni od nule zaslužiti. Tvrdnja je da si stvoren namjerno, od nekoga, radi života u odnosu — s onim tko te stvorio i s ljudima oko tebe. Svrha, u tom okviru, nije zadatak koji moraš izvršiti da bi opravdao postojanje, nego nešto što je već upisano u to što jesi.

Osjećaj da bi trebalo biti više nije slučajan

Postoji rečenica u jednoj starozavjetnoj knjizi koja opisuje ljudsko stanje neobično točno: da je Bog "u srce čovjeku stavio vječnost" — čežnju za nečim što nadilazi trenutak, glad koju nijedna pojedinačna stvar ne uspijeva potpuno utažiti. Kršćanska tradicija taj nemir ne čita kao kvar nego kao trag. Ako te ništa konačno ne ispunjava — ni uspjeh, ni užitak, ni sljedeći cilj — to prema toj tvrdnji nije znak da s tobom nešto ne valja, nego znak da si napravljen za nešto veće od onoga što ti svijet nudi kao odgovor.

Svrha kao odnos, ne kao učinak

Većina odgovora na "zašto sam ovdje" svrhu veže uz učinak: ostavi trag, budi koristan, ostvari se. Ti odgovori imaju svoju istinu, ali imaju i okrutnu stranu — ako ti vrijednost ovisi o učinku, gubiš je čim posrneš, oboliš ili ostariš. Kršćanska tvrdnja pomiče temelj: vrijednost i svrha ne dolaze iz onoga što proizvedeš, nego iz toga da si stvoren i voljen. Prema jednom od životopisa, kad su Isusa pitali što je najvažnije, sažeo je cijeli ljudski poziv u dvije stvari — ljubiti Boga i ljubiti čovjeka pored sebe. To je svrha koju ne možeš izgubiti time što nisi dovoljno postigao.

Ne moraš je izmisliti sam

Postoji tihi umor u ideji da svaki čovjek mora sam, ni iz čega, sklopiti smisao vlastitog života. Kršćanstvo tu tvrdi nešto olakšavajuće: svrha nije nešto što projiciraš na prazan svemir, nego nešto što otkrivaš, jer je već tu. Jedan od najranijih kršćanskih vođa, Pavao, u govoru grčkim filozofima u Ateni oko 50. godine, rekao je da je Bog ljude stvorio da ga traže i da nije daleko ni od jednoga od nas. To pomiče traženje smisla iz očajnog izmišljanja u nešto više nalik na prepoznavanje.

Gdje te to ostavlja

Ne moraš odmah osjetiti da imaš svrhu da bi tvrdnja bila vrijedna ispitivanja. Kršćanstvo nudi konkretan okvir: stvoren namjerno, vrijedan neovisno o učinku, pozvan na život u odnosu. Najizravniji način da vidiš kako to izgleda u praksi jest čitati o osobi koja je taj poziv utjelovila. Životopis koji nosi ime Luka dobar je početak.

Što sad?

Ako iza pitanja o svrsi stoji konkretna praznina — osjećaj da ništa ne drži — o tome se može razgovarati. Naš razgovor je besplatan, privatan i na tvom jeziku. Ti ga počinješ; ti ga završavaš kad god želiš.

Odakle ovo dolazi u Bibliji

• Postanak 1,27 — tvrdnja da je čovjek stvoren "na sliku Božju"
• Propovjednik 3,11 — "vječnost u srcu čovjeka"
• Djela apostolska 17,26–28 — Pavlov govor o traženju Boga
• Mihej 6,8 — sažetak ljudskog poziva: pravda, milosrđe, poniznost
• Matej 22,37–39 — dvije zapovijedi u kojima Isus sažima sve
• Efežanima 2,10 — čovjek opisan kao "djelo" s namjerom